GAKIĆ (AVDE) RAHMAN
1960 -1995

Rođen je 28.09.1960.godine u Gakićima-Konjic.
Agresiju na bih dočekao kao radnik „Elplina“ Borci.

Prvi put sam njegovo ime i lik spojio u jedno 07.aprila 1995.godine.
Mislim da je bio petak.
Nakon dolaska iz Travnika i pješačenja kroz vlašićki snijeg stigli smo u blizinu spotskorekreacionog centra Babanovac.
Na dubokom snijegu obavili smo podne i ikindiju namaz i stali u četiri ešalona po dvanest boraca.

Zbog snijega i teškog terena izvdinica nije imala nikakve informacije.
Netom prije vratio sma se iz Gazine medrese gdje sam tri mjeseca pokušavao da nastavim školovanje.
Nisam dobro poznavao nikog u grupi u kojoj sam se našao taj dan te sam pogledom tražio neko poznatije i zrelije lice.
Tako sam se upoznao s Rahmanom.
Još nismo bili svi izašli iz naših rovova kada je bitka počela.
Istureno borbeno osigurnaje neprijatelja čekalo je na tridesetak metara.

Pucnji, tekbiri, snijeg preko dva metra, nepoznavanje terena i snajperska paljba …

Uskoro smo se našli na rubu male čistine. Desno i lijevo dva teško ranjena suborca. Ja i Rahman stajali smo jedan uz drugog zaklonjeni stablom. Pogledao sam ga. Put do donjeg ranjenika bio je donekle zaštićen šumom i tim lakši dok je do ranjenika s gornje strane vodila čistina koja je pri takvom snajperskom djelovanju bila skoro ravna smrti.

Ti pomozi ovom ispod ja ću ovom gori! Rekao je.

Obojica smo istovremeno iskoračili iz zaklona u duboki snijeg. Svak u svom pravcu.

Kada sam uputio slijedeći pogled prema njemu već je bio Šehid.

Mogao je mene poslati na teži put. Al nije. Borac kojem je krenuo pomoći uspio se izvući i ostao je živ. Onaj kojem sam ja prišao uskoro je preselio na rukama nas nekoliko.

Kad smo se sabrali našavši kakve takve zaklone vidjeli smo da u grupi od 12 imamo 3 šehida i šest ranjenih a samo nas je troje ostalo zdravih.

Neodređenost ove naše sadašnjosti ne da mi da navodim imena. No nikad neću zaboraviti hrabrog i snažnog insana, hvala Allahu i danas živog, koji u jednom trenutku vidjevši da ja ne mogu vući ranjenika, sam uzima istog i podiže ga rukama iznad sebe.

Kako ga je podizao tako je tonuo u snijeg.
U jednom momentu virila mu je samo glava ali nije ga ostavio. (Allah zna “Vaha” i svako ti dobro dao.)

Pokušali smo izvući ranjene s nadom da ćemo uspjeti izvući i šehide.
Uskoro sam pokušavajuć dovest pomoć pometen eksplozijom granate.
U rovu na liniji čekajući da me i samog nose vidio sam kako izvlače ranjenike iz moje grupe.
Među njima nije bilo tijela naših šehida osim onog kojem sam pritrčao da ga previjem. Preselio je na šehadet prije nego je izvučen do linije.

Tijelo šehida, rahmetli Rahmana nije izvučeno, zajedno s još nekoliko tijela šehida razmijenjeno je 22.05.1995.godine u Travniku.

Dženaza je klanjana 24.04.1995.godine poslije podne namaza u Konjicu, gdje će kasnije bit u šehidsko mezarje položeno i njegovo tijelo.

Po svjedočenju saboraca iz 4. Muslimanske i saboraca iz brigada u kojima je prije bio, uvijek je pokazivao odlike sposbnog i vrlo hrabrog borca koji nijednog trenutka nije posumnjao u ideale naše oslobodilačke borbe. Postao je šehid krećući se naprijed, uprkos očitoj smrtnoj opasnosti i snajperskim hicima u želji da pomogne ranjenom suborcu.Svjedočili smo tome a Allah i Njegovi meleki svakako su dovoljni i najbolji svjedoci!Nisam poznavao Rahmanovu porodicu, znam da su iza njega ostali babo Avdo i braća Alija i Salko.

Zamolio bh još jednom naše saborce da zajedno svojim sjećanjima nadopunimo ove informacije i sačuvamo od zaborava naše šehide.

Zbog kasnijih događaja i slabijeg poznavanja saboraca u toj grupi, nisam siguran kako se zvao šehid kojem sam pritrčao u opisanim momentima, a ne mogu da po fotografijama budem siguran. Znam da je njegovo tijelo izvučeno s mjesta šehadeta i da nije ostalo. Volio bih da mi jave oni koji se bolje sjećaju. Smatram d anaša sjećanja na naše šehide ne smijemo ostaviti nezabilježena. Ako to mi ne učinimo, ne vidim da će iko drugi.

Uzvišenog Allaha molim da našem Rahmanu kao i svim drugim šehidima podari počast Šehida i uvede ga na visoka mjesta za njih pripremljena u džennetskim baščama. Amin!

(Zapisao:Esad Bajić)