Šehidi kojih se sjećam:
KORIĆ (OSMANA) RASIM -GERA
1963-1993
NUHANOVIĆ /HAMZA/ MUZAFER-MUZA
1973-1993

Korić Rasim rođen je 01.05.1963.godine u Vrbljanima-Konjic. Agresija ga je zatekla kao radnika ZZTO Sarajevo. Član je jedinice MUDERIS od prvog dana njenog osnivanja. Izrazito hrabar, sposoban, borac i čvrst vjernik. Jedan od stubova čete MUDERIS.
15.aprila 1993.godine oko 4 sata ujutro označena je uzbuna. Komandiri vodova budili su vojsku i napominjali da nije u pitanju vježba. Nije bilo vremena ni da se sabah klanja. Čuli smo da je grad pod potpunom blokadom snaga HVO-a.
Čitali su spisak 20 boraca koji treba odmah da uskoče na kamion koji je čekao pred bazom.
Bilo je to vrijeme kada još nismo imali dovoljno naoružanja. Oni koji su čitani dobijali su od onih koji su ostajali po koji okvir, bombu, paket municije. Ne sjećam se ko mi je dao maskirnu jaknu, tek navukao sam je nekoliko brojeva veću na sebe, gurnuo jedan rezervni okvir s municiom u njen džep i s puškom u ruci uskočio u kamion.

Gera je ušao i kamion je krenuo. Proučili smo tekbire i saopćio nam je da je situacija jako opasna. Pokušaćemo se kamionom probiti van grada u pravcu Podorašca. Ako nas na putu budu čekale barikade treba se fizički probit. Barikada nije bilo. Stigli smo u Podorašac, izašli iz kamiona, klanjali sabah i krenuli ka Homolju gdje stižemo nešto prije izlaska sunca. Bilo je oblačno. Grad je potonuo u maglu. Na putu s Homolja prema Konjicu vidjele su se svježe iskopane zemunice. U našoj grupi bilo je dosta vojnika iz mlađe postave. Držali smo se skupa pogleda uprta u Čupu i Edina koji su tu živjeli i najbolje znali teren te Muzafera koji je iako godinu dvije samo stariji od nas važio za borca prve kategorije. Nisam imao pojma šta se dešava, odakle odjednom rovovi iznad grada. Nisu to najbolje znali ni mještani. Niko nije znao gdje linija na koju treba stati. Ljude smo skoro na spavanju zaticali u kućama koje graniče s onim djelom koji je kontrolisao HVO. Komandir Gera nam se obratio s nekoliko riječi, rukovali smo se i svak je krenuo ka mjestu koje mu je određeno. Tek što sam utrčao na gornji sprat nezavršene kuće i pokušao naći najbolje mjesto začuli su se rafali pedesetak metara niže. U kotlini u kojoj je mirovao Konjic također je počelo da se puca. Lijevo od mene, sa Zlatara dolazili su dugi i zlokobni rafali puškomitraljeza. Pokušao sam bolje proviriti kroz otvor na zgradi ali me rafal s neprijateljske strane natjera da pognem glavu. Uskoro sam čuo glasove od susjedne kuće i razabrao da je Gera pao kao šehid a da su Edin i Muzafer ranjeni. Teško je to bilo vjerovat. Pa samo prije pet minuta smo stajali i rukovali se.
Muzafer je izvučen blizu mjesta na kom se nalazio. Tamam sam ga bio bolje upoznao. S tužnim osmjehom sam se sjećao njegovog predstavlja: Zovem se Muzafer al svi me zovu Muza, nadimak mi je Ofinger al svi me zovu Ofi. Do podne sam razabrao da je i on preselio na Ahiret. Edin je bio dobro i preživit će. Pred sami rastanak tog jutra, vidjevši da imam samo dva okvira municije Muzafer mi je dao još jedan. Nosio sam ga do kraja rata.

Muzafer je rođen 23.03.1973.g. Dženaza mu je klanjan 16.04.1993.godine poslije pdone namaza u haremu čaršijske džamije gdje je i sahranjen.
Iza Muzafera u tom trenutku ostali su njegov otac Hamza i majka Šefika. No ubrzo će majka Šefika ostati sama jer će na bolji svijet preseliti i njen muž Hamza.

Rasimovo tijelo je noć ostalo neizvučeno. Slijedeće noći, nas pet je došlo do njeg i izvukli smo ga na našu stranu. Dženaza mu je klanjana 18.04.1993.godine poslije podne namaza u Podorašcu gdje je i sahranjen.

Iza rahmetli Rasima ostali su:
-Babo Osman (1937)
-Majka Humija (1938)
-Brat Nazif (1966)
-Brat Hamo (1971)

Treći dan uz pristiglu pomoć uspjeli smo probiti neprijateljske linije i spojiti se s gradom. Na Rasimovo mjesto postavljeni su novi komandiri, dobri koliko i mi jesmo bili dobra vojska no uvijek ćemo s ponosom svjedočit da nam je bila čast da nas on vodi. Formacijska mjesta su vjerovatno stotinama godina ista. Kad neko pogine drugi sličan njemu dolazi na njegovo mjesto.
U našoj grupi mlađih vojnika bilo je sasvim logično da će na mjesto hrabrog Muzafera stati Sanel Jahić-Čupo. Hrabrost i ljubav koju je plijenio Muzafer jednako su bili odlike Sanelove. Što je njihova hrabrost bila veća od naše to je i naša ljubav spram njih bila veća.
Na mjestu Gere u idućim bitkama stajao je novi komandir, odmah uza nj, gdje za života stajao Muzafer, od tad će stajati Sanel.
U idućem zapisu, Božijom voljom, svjedočit ćemo i njegovom šehadetu.

Molim Uzvišenog Allaha da našim šehidima čijeg se šehadeta prisjetih u ovom skromnom zapisu podari stepen šehadeta a nama preživjelima život dostojan njihovog zagoravanja na Sudnjem danu! AMIN!

(Zapisao: Esad Bajić)