SARAJLIĆ (AHMEDA) IZUDIN – SULJO (1965-1993) i HODŽIĆ (ENESA) MIRSAD (1972-1993)

Malo je ko od nas znao da se naš Suljo zove Izudin. Jednostavno su ga svi zvali Suljo i pod tim imenom ga i pamtimo, baš kao što smo Mirsada zvali Hodža. Suljo i Hodža su uvijek bili zajedno. I u borbi i u slobodno vrijeme.
Suljo je rođen 11.02.1965.godine u Lisičićima. Agresiju na BiH dočekao je kao radnik RO RUDAR Konjic.
Mirsad je rođen 13.03.1972.godine u Konjicu. Prije agresije na BiH već je imao ratna iskustva budući da je bio mobilizovan u tadašnju JNA i poslan na hrvatsko ratište, odakle bježi i priključuje se Teritorijalnoj odbrani BiH.
Mjesec juli 1993.godine bio je veoma težak mjesec kada su u pitanju borci čete Muderis.
Zbog stalnih dejstava na neoprijateljska uporišta oko Konjica ja nisma ni znao da se na Igmanu dešava ofanziva. ne znam kako su bili informisani drugi saborci. Znam da smo jednog jutra imali žestoke borbe na linijama oko Konjica. Uspjeli smo da probijemo neprijateljske linije ali su skoro svi u našoj grupi bili što teže što lakše ranjeni.
Sjećam se da su među ozbiljnije ranjenim bili i Mirsad i Suljo. Negdje pred podne vratili smo se u bazu i vidali rane. Kako smo preživjeli pravi bombaški udar tražili smo po tijelu kuglice bombi zahvaljujuć Bogu da nisu bile one zelene.
Oko podne ušao je dežurni i rekoa da se pod punom borebnom opremom pakujemo i stanemo u stroj pred komandom. Bio je običaj da svaki ranjeni borac ukoliko prilike dozvojavaju dobije dan dva poštede pa sam bez naoružanja krenuo do komande da vidim kakav mi je status. Tu sam zatekao Sulju i Mirsada kako se bune na Muderisovu naredbu da ostanu u bazi jer su ozbiljno ranjeni tog jutra. Nije ih mogao umolit. Vidjevši njihov čin bilo me stid išta pitati za sebe. Vratio sam se u sobu, uzeo opremu i uskoro smo svi bili ukrcani na kamione i upućeni u za mene nepoznatom pravcu. Šteka cigareta koje smo dobili kao sledovanje značila je smao da će biti opasno i žestoko.
Tek tokom noći shvatio sam da nas šalju na Igman i saznao da je u toku jaka četnička ofanziva na taj dio. Tome su svjedočile i granate koje su padale oko puta kojim smo zorom idućeg dana prolazili za Rakitnicu gdje nam je određeno sjedište.

Slijedila su nekolika izviđanja u rejonu Bijele lijeske, intervencija na Puzimu i još nekolike manje intervencije. Nardo se povukao s tog prostora, vojska prolazila teških lica. Ofanziva je bila u punom jeku, neprijatelj čini mi se i brojniji i dalkeo bolje naoružan. Tenkovi, helikopteri i sva sila artiljerijskih oruđa.
Svanuo je petak, 23.juli.
Muderis je s grupom izviđača otišao na brdo iznad Rakitnice, uskoro se očula žestoka paljba a preko veze dobili smo informaciju da je neprijatelj pokrenuo napad na tom dijelu i da je Muderis skupa sa nekoliko saboraca ostao opkoljen na liniji s koje su se naše snage povukle.
Doslovno smo uskakali na kamion, neki i bez potpune opreme i krenuli ka mjestu obrbe. Usko s ekamion zaglavio a mi smo iskočili i trčeći išli ka mjestu gdje se pucalo. Nismo tačno ni znali gdje su linije, znam da nas je vodila misoa da je naš komadant negdje možda opkoljen. Tu više nije bila bitna smao hrabrost nego i kondicija. Ja sma sliejdio Čupu a Čupo grupu koja je išla ispred u kojoj se nalazio i Suljo i Hodža.
Kada smo došli do neke naše tek oformljene linije raspoznao sam boreći se sa dahom da nam govore da naprijed ne možemo, da su naprijed četnici. Mirsad, čija bi se ljubav prema komandantu teško i s čim mogla mjeriti samo je protresao vojnika na liniji i pitao: Gdje Muderis?
Kada su nam pokazali pravac, iako je tek stiglo 20-tak boraca čuo se tekbir i juriš. Nikad nisam saznao gdje tada zaista bio Muderis, lijevo ili desno. Znam samo da smo se doslovno u trku zabili u četničke redove.
Nastala je borba koja je trajala do ponoći a čiji zvuci će meni odjekivat u ušima dok sam živ. Zaklon mi nije dozvoljavao da vidim šta se dešava desno do mene. Znam da je rahmetli Mirsad prvi pogođen a da je rahmetli Suljo ne dvojeći pritrčao da mu pomogne.
Postigli su šehadet , 23.07.1993.godine.
Kako su u svom jurišu bili najdublje zašli u neprijateljske redove mi ostali se nismo htjeli povuć dok ne izvučemo njihova tijela.
Bila je to bitka hrabrosti i ponosa. Mada mnogo slabiji s naoružanjem i ljudstvom, čak ni svi borci naše grupe nisu uspjeli stići u bitku, izdržali smo osam sati kontinuiranih napada u ešalonima koje je sačinjavalo oko 50 do 100 četnika.
Odbijali smo jedan za drugim. Koliko smo im muke zadali svjedočit će i njihova artiljerija koja je na kraju počela upućivati projektile i po svojima. Žestoka puščana paljba, tenkovski i haubički projektili te stalna dejstva praga učiniće, mislim da se skoro nijedan vojnik iz te naše grupe ne vrati netaknut. Nismo mogli izvlačiti ranjenike u pozadinu zbog žestoke vatre, pa su nastavljali da se bore, neki i više puta ranjeni.
Negdje oko ponoći neprijatelj je prestao s napadima. Teže ranjeni ostali su u bolnici na Igmanu a nas nekoliko lakših prebacili su za Konjic te smo tako prisustovali i dženazi naših šehida. Dženaza rahmetli Sulji i Mirsadu klanjana je 24.07.1993.g. kod čaršijske džamije u Konjicu gdje su i sahranjeni u šehidsko mezarje.
Kasnije je objavljeno da su neprijateljske snage priznale velike gubitke u tim borbama. Armijski vrh uskoro će našeg komandanta odlikovati najvećim vojnim priznanjem ZLATNI LJILJAN, isto će biti dodijeljeno i rahmetli Mirsadu i Izudinu-Sulji.
Iza Mirsada ostali su otac Enes, majka Hava i brat Senad.
Iza Izudina ostali su otac Ahmed, majka Begija, sestra Ferida, brat Hajrudin Sarajlić koji će 2010.godine u svojoj knjizi ZAPISI, PISMA I PORUKE O BIH na str. 34-35 ostaviti sjećanje na svog rahmetli brata napisavši između ostalog: Čovjek je niotkud sve dok mu mrtav neko ne leži pod zemljom. Zato su za mene heroji, šehidi najveći nauk da znamo ko smo, šta smo i otkuda smo.
Taj zapis završio je riječima: Suljo je u miru bio jaran, u ratu gazija, uvijek bio i ostao čovjek.

Suljin babo Ahmed mi je poslije rata često svraćao u biblioteku i tihim glasom punim očinske ljubavi govorio o Sulji. Mirsadov brat Senad je isto tako umio navratit. Nadam se da će i opet.

Molim Allaha da našim šehidima podari položaj šehida a njihovim porodicama lijepi sabur, u bolu zbog njihova nedostatka. Amin!

(Zapisao: Esad Bajić)